konji

Lipicanski konj

Potomak je španjolskog konja, a ime je dobio po Lipici, Slovenija, gdje su uzgoj osnovali Habsburgovci 1580 godine dopremanjem 9 pastuha i 24 kobile s Iberijskog poluotoka. Htjeli su osigurati dovoljan broj bijelih paradnih konja za carske potrebe u Beču i Gracu. Španjolska škola jahanja u Beču dobila je ime po Španjolskom konju od kojeg je Lipicanac nastao.Lipicanac je paradni konj koji zbog svoje građe ima žustre i energične kretnje, no iako možda tako izgleda u stvari se ne kreće brzo. Danas se uz jahanje koristi i za vožnju zaprega. Nije podoban za konjičke discipline u kojima je potrebna brzina i skočnost (preponsko jahanje ili military). U nas se uzgaja u Đakovu i okolici, te ga koriste najviše za vožnju zaprega.

Oblik tijela je položeni četverokut. Glava je izrazito suha, s blago konveksnom pro? lnom linijom. Vrat je lijepo savijen, visoko nasađen što posljedično ima nizak i dug greben, slabo izražen. Leđa su duga, često nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena, a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su košćate i jake, zglobovi su vrlo dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju ? nu i gustu strukturu. Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli. Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču), nadmašujući tako sve ostale pasmine konja koje nemaju andaluzijske krvi.

Engleski punokrvnjak ( Thoroughbred)

Nastao je u 17-om i 18-om stoljeću križanjem engleskih kobila s arapskim pastusima i to Beverly Turk (1689), Darley Arabian (1704) i Godolphin Arabian (1728). Od njih su nastale 4 osnovne linije punokrvnjaka i to Herod, Eclipse, Matchem i Highflayer ( Herodov sin). To je izvanredna pasmina konja, najbrži od svih pasmina konja i na uzgoju punokrvnjaka, kojim se danas bavi cijeli svijet, počiva jedna cijela industrija, a to su galopske trke sa kladionicama gdje se okreću ogromni novci ( jedan od najunosnijih poslova u napr Hong Kongu).Iako se pretežno koristi za galopske utrke, punokrvnjaci potižu dobre rezultate i u ostalim konjičkim disciplinama kao napr. preponsko jahanje, dresura ili military natjecanjima. Također je nedadomjestiv u oplemenjivanju drugih pasmina konja gdje se koristi da osvježi krv, te ga i danas u svojem uzgoju koriste za Holsteina, Hanoveranca i ostalim vrhunskim uzgojima današnjice.Ponekad znaju biti i presenzibilni, čak i zloćudni, što je posljedica selekcije koja je birala pastuhe isključivo po kriteriju brzine.

Holsteinski konj
Jedna od najboljih pasmina konja za preponsko jahanje, dresuru i military. Današnji holsteinski konj nastao je oplemenjivanjem originalnih holsteinskih konja prvenstveno punokrvnjakom, no i anglonormancem u posljednjih 100 godina. Iako su današnji sportski konji naročito u Njemačkoj sve više u istom tipu, holsteinski je konj 'mercedes' među konjima i to i po cijeni i po performansama. Postižu izuzetno dobre rezultate u olimpijskim disciplinama, naročito u preskakanju prepona. U Hrvatskoj je najzastupljeniji među sportskim konjima, a postoji i uzgoj u čistoj krvi od 1981 godine kada su u Križevce uvezeni prvi licencirani holsteinski pastuh i 5 kobila. Njihovi potomci se danas nalaze po cijeloj Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj.
Ovime sam ukratko opisao kako su nastali današnji moderni jahači konji i predstavio tri po mojem mišljenju najpoznatije pasmine u našim krajevima. Postoji interes za uzgoj sportskih konja u Hrvatskoj, te je osnovana i pri nadležnim tjelima registrirana Udruga uzgajivača Hrvatskog sportskog konja. Nadam se da vam je tema o kojoj pišem zanimljiva i ako imate problema sa svojim konjem ili vas nešto posebno zanima, pišite nam i mi ćemo vam odgovoriti ako budemo znali(marko ili laura)...

Holstein je jedna od najstarijih Njemačkih toplokrvnih pasmina Prvo su se konji uzgajali u Schleswig-Holsteinu gdje su domaće kobile križali s andaluzijskim pastusima . U 19. stoljeću u uzgoj su dodani Yorkshire Coach Horses i Clevland Bay pastusi . Tako je nastao zaprežni konj s visokom akcijom koljena . Kada je potražnja za jahačim konjima porasla u uzgoj su dodani (pogodite!) punokrvnjaci . Iako su konji velikog kalibra imaju jako dobar i pitomi karakter te su uotrebljivi na svim područjima sportskog i rekreativnog jahanja . Visina minimalna veličina je 163 cm , a prosječna negdje oko 173 cm . boja sve boje dozvoljene s time da su pretežito dorati građa velika glava , ali proporcionalna veličini konja , dugi i lagano zavinuti vrat , jaki , mišićavi sapi . Jake noge , relativno ravna koljena . kretanje dugi , ravni slobodni i elastični hod . Dobro izbalansiran, slobodni i jaki kas . Spori i lagani galop .

HAFLINGER

Ima titulu najsimpaticnijeg i najegzoticnijeg konja. To je konj alpske rase, nizeg rasta, malog nabitog tijela, smede dlake i puno svijetlije neukrocene grive i repa. Koristi se uglavnom za vucu saonica ali i za rekreativno jahanje te ponekad za cirkuske tocke voltaziranja. Početak Haflingera datira iz 1879. godine, koji je bio rezultat križanja poboljšane planinske kobile i poluarapskim pastuhom. Pasmina je nazvana po gradu Hafling, to je regija koja danas pripada Italiji. Tijekom povijesti bio je neophodan farmerima koji su trebali konja koji im je pomagao u svemu. Haflinger je malen, ali snažan konj. Visine od 135 do 152 cm. Boja mu je zlatno kestenasta sa bijelom grivom i bijelim repom.

27.06.2007.

sinoć sam razmišljala: ZAŠTO ŽIVIMO,AKO IZ ŽIVOTA NITKO NE IZLAZI ŽIV ???
ako znate napište odgovor....

ŠTO JE ZAPRAVO ŽIVOT,A ŠTO SMRT???

Život je biološki pojam koji označava razdoblje od nastanka neke biljke, životinje ili čovjeka do njihove smrti.
Pretpostavlja se da je život nastao u vrijeme hlađenja Zemlje prije tri milijarde godina . Još nije utvrđeno postoji li život na drugim planetima.

Smrt?
Što je smrt i zašto je čovjeku ta­ko važna? Zašto ljudi uopće umiru? Je li smrt prirodni završetak čovjekova života ili je ona doista posljedica grijeha praroditelja? Ako je pak prirodno umrijeti, zašto bismo se morali uopće pitati kakvo je značenje smrti, gdje prirodno razumijemo ne kao nešto što se doista tako mora dogoditi, nego kao nešto posve općenito, od čega nema iznimke.
U jednom drugom smislu smrt ipak nije nešto prirodno, kao primjerice, popiti čašu vode da se utaži žeđ. Štoviše, smrt nikad nije prirodan dio čovjekova života, budući da svakoga ispunjava strahom i nesigurnošću. Čak i kad stogodišnjak umre čini nam se da je ipak mogao još koji dan poživjeti.

Ili je možda smrt uništenje čovjekove ljubavi prema životu?

U kršćanskoj teologiji, kada se govori o smrti, moglo bi se iz­dvojiti dva temeljna tumačenja razloga i svrhe smrti: prvo, smrt je posljedica istočnoga grijeha ili grijeha općenito (kao kazna za nj), i drugo, smrt je jednostavno prirodan svršetak čovjekova postoja­nja...
Novi pak zavjet jasno uči da je smrt plod grijeha, osobito prvo­ga grijeha, grijeha prvih ljudi (usp. Lk 13, 1-5; Rim 5, 12 i 2 Kor 3, 7). Ali Novi zavjet pozna i nešto gore nego tjelesnu smrt, a to je vječna smrt (usp. Mt 10, 28).


Što je onda smrt? Je li smrt isto što i prolaznost vremenski ograničenih biti? Je li smrt kraj čovjekova postojanja ili nije?

Smrt u svagdanjem govoru razumijemo kao biološki završetak života, ili gledano medicinski prestanak rada najvažnijih organa (pa se govori o moždanoj smrti, ili srčanoj smrti). Gledano teološki smrt je nastupila onda kad više nema mogućnosti povratka. Prema tomu, oni koji su doživjeli kliničku smrt, pa se nakon toga ipak vratili u ovozemaljski život (pa opisuju da su bili na prolasku kroz nešto poput tunela na čijem kraju ih je očekivalo veliko svjetlo), teološki gledano nisu bili mrtvi, jer su se vratili. Smrt je bez povratka.

Što zapravo znači da je smrt posljedica grijeha? Znači li to da bi ljudi bili besmrtni kad ne bi griješili? Upravo zbog takve mogućno­sti zaključivanja, potrebno je razlučiti temeljne pojmove. Smrt nije dio svih stvorenja, te sva stvorenja ne moraju umrijeti (primjerice, i anđeli su stvorena bića a ipak su besmrtni). Ni svaki grijeh ne mora uzrokovati smrt (neki anđeli su sagriješili, a ipak nisu umrli, usp. 2 Pt 2, 4), a može se umrijeti i bez grijeha, kao što je Isus umro a nikad nije ni u čemu sagriješio. Znači, ne može se a prion uzeti da je smrt kao takva sveopća posljedica grijeha. Osim toga priroda i sva neživa stvorenja, kako tvrdi Pavao (usp. Rim 8, 20), nisu po naravi smrtna niti prolazna, nego su joj podvrgnuta zbog volje onoga koji ih je htio podložiti." Sto je uzrok svemu tomu, ni­je posve jasno, ali neosporna je činjenica da sve umire i da se sve mijenja. Ta je činjenica vladala poviješću i prije pojave prvog razu­mnog bića na zemlji, ens rationalis, koji se u tom povijesnom tijeku pojavio poprilično kasno.

Čovjekova bi se smrtnost trebala više vezivati uz činjenicu da je on dio prirode, da je napravljen od iste tvari kao i okoliš koji ga okružuje, pa budući da je cijela priroda prolazna, čak i u smislu iz­mjene oblika energije, i čovjek je jednako prolazan. Teološka an­tropologija danas govori o čovjeku kao sastavnom dijelu prirode, jednako kao i o svim drugim stvorenjima, pa se stoga postavlja pi­tanje, zašto bi upravo čovjek morao biti izuzet iz tog stalnog tijeka života i smrti? U prirodi je taj zakon nastajanja i nestajanja, rađanja i umiranja temeljni zakon opstojanja. Na temelju zapovijedi o raz­mnažanju (usp. Post l, 29) možemo zaključiti da upravo stoga što postoji ta zapovijed neprestano nadolaze novi naraštaji, pa je nužno da prijašnji umiru (jer, primjerice, anđeli su besmrtna stvorenja, ali se ne razmnažaju)...

Jedno od mogućih tumačenja tvrdnje da je čovjekova smrtnost kazna za grijeh je i ono nekih suvremenih predstavnika evangeličke i katoličke teologije, koji kažu da tu nije riječ o tome da bi lju­di bili zauvijek besmrtni da njihovi preci nisu sagriješili, nego o to­me kako ljudi poslije prvoga grijeha doživljavaju smrt. Pretpostav­ljati da su prvi ljudi u raju bili stvoreni kao besmrtni i da su trebali zauvijek živjeti kao anđeli, vjerojatno je odveć smjelo. Ta se pret­postavka ne može opravdati biblijskim izvješćem o stvaranju čo­vjeka. Vjerojatnije je držati da je čovjek u raju bio stvoren kao pro­lazno biće i da je bio predviđen za smrt, koja je mogla biti jedan jednostavan prijelaz iz ove vremenski i prostorno ograničene egzi­stencije u vječni život kraljevstva Božjega. Smrt bi bila samo »promjena« životne sredine, bez psihološke i vjerske nesigurnosti i osjećaja straha, što danas jako često prate svršetak ljudskog života. Drugim riječima: kad čovjek ne bi sagriješio, nakon određenog vremena trebao bi promijeniti oblik svoga postojanja i ući u pot­puno zajedništvo s Bogom. Smrt, kako je suvremeni čovjek doživljuje, povezana je sa strahom, nesigurnošću i prekidom svakog od­nosa sa živućima. Te je značajke čine strašnom u čovjekovim oči­ma, pa je stoga doživljava kao kaznu. Međutim to još ne znači da je to kazna od Boga, nego svi ti popratni događaji i osjećaji su po­sljedica grijeha čije je svojstvo da uzrokuje takva stanja nesigur­nosti i straha. Kad ne bi bilo grijeha, smrt bi možda bila neko pu­tovanje poput odlaska na godišnji odmor, a ne putovanje u »nepoznato«. Zaključno možemo ovdje reći da je biološka smrt kao prolaznost jamačno dio čovjekove sudbine čak i bez činjenice grijeha. Biblijska objava (usp. Post 3) govori o smrti u teološkom smislu, a ne u biološkom ili medicinskom smislu.

Grčki filozof Epikur (341-270 prije Krista) je tvrdio da smrt nije loša jer dok smo živi smrti nema, a kad umremo nas nema, prema tome smrt uopće ne može utjecati na nas.
Američki suvremeni filozof Thomas Nagel kaže da je smrt loša jer nam produžetak života pruža mogućnost da dođemo do dobrih stvari.
Martin Heidegger njemački filozof egzistencijalizma je tvrdio da je čovjek svjestan sebe jer je svjestan svoje smrtnosti, odnosno mi smo svjesni sebe jer osjećamo tjeskobu u odnosu spram smrti.

Zašto živimo?

Ako život ima svoj smisao, tada i patnja i umiranje, s obzirom da su to sastavni djelovi, života moraju imati smisla. Trpljenje prestaje biti trpljenje u trenutku kad dobije smisao. Mnogi se ljudi u životu često pitaju "Zašto Bog dopušta da patimo?" Statistika je pokazala da ljudi često puta Bogu pripisuju pojedine stvari iz života, koje sa Bogom uopče nemaju veze. Bog je čovjeku dao slobodu i kada bi Bog manipulirao ljudskim životom tada čovjek više ne bi bio slobodan. Iz toga proizlazi činjenica da Bog ne može čovjeka odjednom potpuno osloboditi patnje i boli već pomoći čovjeku da lakše riješi navedeni problem i da mu to bude neka vrsta uspona u životu. (učenje na greškama pa makar i na vlastitim)Činjenica da nastojimo odgovoriti na pitanje smisla života pokazuje da nismo pasivni promatrači života nego tražitelji njegova smisla, zato u životu moramo pokazati pravu sliku svoje duše, kako bismo pomogli sebi i drugima i osloniti se na vjeru u Boga kao snagu i vjeru u sebe i u daljnji život..

-no znate da i neki od ratloga smrti je ugriz mojih nadražigh ljepotica- ZMIJE

Rasprostranjenost zmija otrovnica
Od otprilike 3000 vrsta zmija koliko danas živi na Zemlji za čovjeka je opasno 10 - 12% (300 - 360 vrsta), a nekoliko stotina vrsta je otrovno, ali neškodljivo za čovjeka. Pošto zmije, kao i ostali gmazovi, ne mogu regulisati vlastitu tjelesnu temperaturu, najbrojnije su u tropskim i suptropskim područjima gdje najniža zimska temperatura ne pada ispod 18 stepeni Celzijusa. Zanimljivo je da na svakom kontinentu broj vrsta zmija neotrovnica premašuje broj vrsta otrovnica. Izuzetak je Australija gdje je broj vrsta otrovnica daleko veći nego neotrovnica. Osim toga, u Australiji žive zmije čiji se otrov smatra najtoksičnijim među svim zmijama.
Postoje dvije porodice zmija otrovnica:
Elapidae (guje)
Viperidae (ljutice i jamicarke).
U porodicu guja spadaju kobre, mambe, koraljne zmije, australske otrovnice, morske zmije, te jos neke zmije Azije i Afrike. U porodicu ljutica i jamicarki spadaju europske, azijske i africke ljutice, cegrtuse, te juznoamericke i azijske jamicarke.

kraljevska kobra je jedna od najopasnijih zmija otrovnica................

Građa otrovnih zuba i otrovnog aparata različita je u guja i ljutica. U guja su otrovni zubi smješteni na prednjem dijelu gornje čeljusti. Nepokretni su i, kada su usta zatvorena, smješteni su u kožnom naboru u donjem dijelu usne šupljine. Osim toga, zubi mnogih guja nemaju šuplji kanal unutar otrovnih zubi već su njihovi zubi duboko užlijebljeni. Otrovni su zubi povezani sa otrovnim žlijezdama koje proizvode otrov. Kada ovakva zmija ugrize, iz žlijezde poteče otrov kroz zub (ili žlijeb) u ranu. Specijalnu sposobnost posjeduju neke afričke i azijske kobre. One zbog posebne građe otrovnih zubi mogu štrcati otrov na udaljenost i do 3 metara i tako se braniti od napadača. Otrov ima jako nadražujuće djelovanje na oči i, ako ga se odmah ne ispere, može dovesti do trajne sljepoće. Posebno su po toj osobini poznate četiri vrste afričkih kobri. To su crnovrata kobra (Naja nigricollis), mozambička kobra (Naja mossambica), crvena kobra (Naja pallida) i ringhal (Hemachatus haemachatus). I neke vrste azijskih kobri također mogu štrcati otrov.

Ljutice i jamicarke imaju najrazvijeniji otrovni aparat i zube. U njih su zubi takodjer smjesteni u prednjem dijelu gornje celjusti i izgledaju kao injekcijske igle, ali su pokretni. Kada nisu u upotrebi, zubi su u ustima savijeni unazad i prekriveni su zastitnim koznim naborom. Prilikom ugriza, zubi se uspravljaju i otrov iz otrovne zlijezde potece kroz zubni kanal u ranu. Jamicarke posjeduju i specijalne organe smjestene u jamice izmedju nosnih otvora i ociju. Ti organi su termoreceptori i zmija ih koristi da u mraku pronadje toplokrvni plijen. Ovi organi spadaju medju najosjetljivije receptore u zivotinjskom svijetu i mogu registrirati temperaturnu razliku od 0,001C. Jos se uvijek ne zna kako mozak zmije rekonstruise termosliku koju stvaraju ovi organi.

AFRIKA

Pretpostavlja se da dosta ljudi strada od siktavice (Bitis arietans). To je prilicno troma i nespretna zmija, ali joj je napad strahovito brz. Najcesce prilazi ljudskim naseljima zbog blizine glodavaca. Cesto odaje svoju prisutnost glasnim siktanjem po cemu je i dobila ime. Veoma je rasprostranjena u Africi juzno od Sahare i cesta je blizu ljudskih naselja. Otrov je vrlo toksican i u velikog broja nelijecenih slucajeva izaziva smrt. Medjutim, najopasnija otrovnica i vjerojatno najveci ubojica medju svim zmijama je jedna mala zmija koja se zove pjescana efa (Echis carinatus).Rasprostranjena je po citavoj Africi, na Bliskom i Srednjem Istoku, te u Aziji gdje dosize sve do Indije. Cesto zivi u blizini ljudskih naselja i to u kolonijama, tako da gdje se nadje jedna vjerojatno ima i mnogo drugih. Tony Phelps u svojoj knjizi "Poisonous Snakes" navodi da ova zmija vjerojatno ubije najvise ljudi od svih zmija. To je posljedica njenog velikog podrucja rasprostranjenosti, cestog zivota u blizini ljudi, te cinjenice da, iako mala (najveci primjeri dosizu jedva 60 cm), ima vrlo toksican otrov. Zabiljezeni su smrtni slucajevi od ugriza efe duge oko 20 cm. Efa nije plasljiva i ne bjezi nego zauzima karakteristican obrambeni stav. Ona pocinje brzo uvijati svoje tijelo tako da joj ljuske struzu jedna o drugu. Posto se na svakoj ljuski nalazi mali greben, struganje stvara poseban zvuk, karakteristican za ovu zmiju. Otrov je izuzetno toksican za covjeka. Izaziva krvarenja iz svih sluznica i sprijecava grusanje krvi tako da je moguce iskrvariti i iz, primjerice, ranica koje nastaju pri brijanju. Osim ovoga, otrov izaziva i jaka ostecenja tkiva. Usprkos pravilnom lijecenju vrlo su ceste i naknadne komplikacije djelovanja otrova, tako da smrt moze nastupiti i 15 dana nakon ugriza.

Iako gore navedene vrste ubiju najvise ljudi, stanovnici africkih sela najvise se boje crne mambe (Dendroaspis polylepis). Crnu mambu smatraju najopasnijom zmijom na svijetu. Ona naraste do 3 m duzine (neki izuzetno veliki primjerci i do 4 m!), a vrlo je brza i agresivna. Iako postoje price da mamba moze prestici auto u brzoj voznji, precizna mjerenja pokazuju da se mamba ne moze kretati brze od 20 - tak km/sat, iako je i to vrlo velika brzina za zmiju. Iako se pojedini primjerci razlikuju po svojoj agresivnosti, najagresivniji su muzjaci u proljece kada brane teritorij od drugih muzjaka. Tada i samo priblizavanje mambi na 10 - tak metara moze kobno zavrsiti. Naime, mamba se razlikuje od ostalih zmija po tome sto cesto znade prva napasti bez ikakvog povoda. Pri napadu, mamba cesto izdigne prednji dio tijela visoko iznad zemlje tako da u covjeka nisu rijetki ugrizi u glavu i vrat. Pri tome se pribilzava objektu napada velikom brzinom, poluotvorenih ustiju i duboko sisteci. Iskusni lovci na zmije kazu da se tada treba odmah baciti u stranu, jer mamba prilikom napada ne skrece i (najcesce) ne ponavlja neuspjeli napad. Zbog toga je najbolje ne priblizavati se crnoj mambi na prostoru koji nije otvoren (primjerice, u sumi). Zavrsetak napada znade biti toliko brz da objekt napada bude ugrizen 5 - 6 puta u roku od 3 - 4 sekunde, a da i ne primjeti na koja je mjesta ugrizen. Posto je mamba vrlo velika, ona ubrizga veliku kolicinu vrlo toksicnog otrova koji djeluje na zivcani sustav - zaustavlja disanje i sprijecava gutanje. Otrov ima brzo djelovanje tako da lijecenje zmijskim antiserumom treba zapoceti u roku od nekoliko minuta nakon ugriza. Nelijeceni slucajevi imaju smrtnost od 100% . U Africi zive i tri vrste zelenih mambi. One zive najcesce u sumskim predjelima koji nisu gusto nastanjeni ljudima tako da vjerojatno ugrizu manji broj ljudi. Osim toga, za razliku od crne mambe, one nisu toliko agresivne. Ipak, bolje je ne priblizavati im se.

AZIJA

U Aziji vjerojatno najvise ljudi strada od pjescane efe i od Russell-ove ljutice (Daboia russelli). Ona je cesta blizu sela, a aktivna je po noci. Tada se i dogadja najveci broj ugriza, jer mnogi ljudi u Indiji hodaju bosi. Otrov razara tkiva i krvne stanice, a nelijeceni ugriz najcesce ima smrtni ishod. Vrlo opasne zmije su i kraitovi (rod Bungarus). Kraitovi uglavnom nisu dulji od 1 m, ali imaju izuzetno toksican otrov koji djeluje na zivcani sustav. Kontrastno su obojeni: najcesce su crni ili tamo smedji sa zutim, bijelim ili crvenkastim poprecnim prugama. Zanimljivo je ponasanje prugastog kraita (Bungarus fasciatus). On je po danu potpuno bezopasan. Uzme li ga se u ruku, on tada i ne pokusava ugristi nego sakriva glavu ispod savijenog tijela. Medjutim, po noci je to sasvim druga zmija. Vrlo je agresivan i odmah se brani ugrizom. Slicno se ponasaju i neke druge vrste kraitova. Veliki broj ljudi u Juznoj Aziji strada od kraitova na spavanju. U tim krajevima, ljudi na selu najcesce spavaju na podu otvorenih vratiju i prozora. Po noci su kraitovi vrlo aktivni i cesto udju u kuce u potrazi za misevima, te prilaze ljudima koji spavaju. Posto se ljudi u snu nesvjesno okrecu, cesto znaju prignjeciti zmiju koja reagira ugrizom. Sherman A. Minton Jr. u svojoj knjizi "Venomous Reptiles" navodi slucaj koji je opisao nizozemski lijecnik F. Kopstein 1932. godine: Otac i sin zajedno su spavali u kolibi. Odjednom je mladic osjetio kako mu preko ruke gmize zmija. Brzo je povukao ruku i odbacio zmiju od sebe pri cemu ga je ona ugrizla u jagodicu prsta. Zmija je pala pola metra dalje na njegovog oca kojeg je ugrizla u nogu. Oba su covjeka kasnije umrla. Zmija je bila krait. U podrucju juzne i jugoistocne Azije zivi i kraljevska kobra (Ophiophagus hannah) koja je najveca otrovnica na svijetu. Nisu rijetki primjerci duljine 4,5 m. Posto zivi iskljucivo u sumskim podrucjima, rijetko dolazi u doticaj sa covjekom, tako da je broj ugriza ove zmije vrlo mali. Najcesce budu ugrizeni krotitelji zmija u Burmi i Tajlandu koji za svoje predstave koriste ove zmije. Ugriz je vrlo opasan, jer kobra ugrizom izluci veliku kolicinu jakog otrova. Zabiljezn je slucaj kada je kraljevska kobra ugrizla slona u kozni nabor na vrhu surle, pa je slon za nekoliko sati uginuo.

AUSTRALIJA

U Australiji broj vrsta otrovnica nadmasuje broj neotrovnih vrsta zmija. Kao sto je vec spomenuto, u Australiji zivi zmija sa najtoksicnijim otrovom, ali je gotovo da i nema ugriza ljudi. Na ovom kontinentu zive iskljucivo zmije otrovnice porodice Elapidae. Tu zivi nekoliko vrlo opasnih vrsta koje cesto dolaze u doticaj sa covjekom.Jedna od najopasnijih australskih otrovnica je taipan (Oxyuranus scuttelatus) koji naraste do 3 m. Rasprostranjen je u sjevernim i sjeveroistocnim podrucjima Australije, u podrucju tropske klime. Izbjegava pustinjska i polupustinjska podrucja. Taipan ugrizom izluci malu kolicinu vrlo toksicnog otrova. Otrov taipana je dva puta jaci od otrova kraljevske kobre, a djeluje na zivcani sustav: izaziva paralizu, poremecaje u grusanju krvi i ostecuje misicna vlakna. Pokusno je utvrdjeno da otrov dobiven jednim ugrizom moze usmrtiti nekoliko milijuna miseva. Nakon ugriza, potrebno je sto prije zapoceti lijecenje posebnim zmijskim antiserumom, jer se vrlo brzo javlja trajna paraliza i ostecenje misica. Srecom, u tim podrucjima ne zivi veliki broj ljudi tako da su ugrizi relativno rijetki. Smrtnost od nelijecenih ugriza je oko 80%.

Australska smedja zmija (Pseudonaja textilis) zivi po citavoj Australiji. Iako je kolicina otrova koje se izluci pri ugrizu vrlo mala, otrov je vrlo toksican i izaziva jake poremecaju u grusanju krvi, blokira rad zivcanog sustava, te jako ostecuje bubrege. Ova zmija usmrti vise ljudi u Australiji nego sve ostale zajedno. Srodnici smedje zmije su gvadir (Pseudonaja nuchalis) i dugit (Pseudonaja affinis). I njihov otrov djeluje na isti nacin, ali im je podrucje rasprostranjenosti manje od smedje zmije, pa ljudi rijetko dolaze sa njima u doticaj.

SJEVERNA AMERIKA

U Sjevernoj Americi zivi 19 vrsta zmija otrovnica: 15 vrsta cegrtusa, vodena mokasina, rusoglavka, te dvije vrste koraljnih zmija. Cegrtuse, rusoglavka i vodena mokasina su jamicarke, a koraljne zmije spadaju u porodicu Elapidae. Od svih njih najpoznatije su cergtuse. Znacajne su po tome sto na vrhu repa imaju tzv. cegrtaljku koju nema niti jedna druga vrsta zmija. Cegrtaljka se sastoji od labavo spojenih suhih segmenata koze koje zmija ne odbacuje pri presvlacenju. Pri pokretanju, segmenti stvaraju poseban zvuk, karakteristican za cegrtuse. Novookocena cegrtusa nema cegrtaljku, ali je nakon 3 - 4 presvlacenja vec moze koristiti. Najglasnije su cegrtaljke koje imaju 8 - 11 segmenata. Po broju segmenata ne moze se ustanoviti koliko se je puta zmija u zivotu presvukla, jer segmenti sa vrha cegrtaljke cesto otpadaju, pa cegrtaljke mogu biti krace ili duze.

Zapadna dijamantna cegrtusa (Crotalus atrox) naraste do 2 m, a nastanjuje velika podrucja Teksasa, Novog Meksika, Arizone i Arkanzasa. Slicna je istocnoj dijamantnoj cegrtusi, ali je od nje manja i manje intenzivno obojena. Osim toga, ona izbjegava mocvarna stanista i zivi u suhim stepama i polupustinjskim podrucjima. Za razliku od istocne srodnice, ova cegrtusa ne bjezi nego se suocava sa napadacem. Zbog velike agresivnosti i podrucja na kojemu zivi (visoka gustoca ljudske populacije), zapadna dijamantna cegrtusa smatra se jednom od najopasnijih zmija SAD.

EUROPA

U Europi relativno mali broj ljudi strada od ugriza zmija. Razlog tome je da u Europi nema tako opasnih i otrovnih zmija kao na pr. u Africi ili Aziji. Osim toga, medicinska je pomoc i njega u gotovo svim dijelovima Europe lako dostupna, pa je moguce zapoceti lijecenje ugriza prije nego se razviju po zivot opasni simptomi.
U Europi zive samo opasne zmije otrovnice iz porodice ljutica. Vecina je europskih ljutica vrlo mala (mnoge su manje od 60 cm), pa ako i dodje do ugriza, kolicina ubrizganog otrova je vrlo mala. Sve europske ljutice imaju otrov u kojem prevladavaju hematotoksicne tvari. One izazivaju poremecaje u broju krvnih stanica, poremecaje u mehanizmu grusanja krvi, te izravno razaraju tkivo. Nakon ugriza javlja se bol i otok koji se brzo siri od mjesta ugriza. Na mjestu ugriza i u njegovoj okolini mogu se javiti i mjehuri ispunjeni bistrom tekucinom. Ako je ubrizgana veca kolicina otrova, a ugriz se ne lijeci, kao jedna od komplikacija (iako vrlo rijetko) moze se javiti i gangrena. Najcesci su ugrizi u prste ruku ili u nogu. Osobito su opasni ugrizi u glavu, vrat ili u krvne zile.

U Europi ljudi najcesce stradaju od poskoka (Vipera ammodytes), ridjovke (Vipera berus), talijanske (Vipera aspis) i spanjolske ljutice (Vipera latastei). Od svih njih najopasniji je poskok. To je ujedno i najveca europska otrovnica. Zenke narastu oko 60 cm, ali muzjaci mogu narasti i do 100 cm. U nekih je populacija zamjetna razlika u boji izmjedu muzjaka i zenki. Muzjaci su pepeljasto sivi, a zenke su najcesce smedje, sivosmedje ili crvenosmedje. Na ledjima se nalazi karakteristicna "cik - cak" linija koja je u nekih primjeraka izlomljena, te cini rombove. Poskok se hrani gusterima, malim glodavcima i pticama. Pari se u proljece, a u jesen zenka okoti 3 - 10 (ponekad i vise) zivih mladih. Nije agresivan i ako se uznemirava pocinje siktati i pokusava pobjeci. Cesto ga je potrebno jako isprovocirati da bi ugrizao. Ako, medjutim, dodje do ugriza, potrebno je potraziti lijecnicku pomoc, jer je poskok jako otrovan. Prvi simptomi trovanja su bol i(ili) oticanje ugrizenog dijela tijela. Otok se javlja 2 - 3 minute nakon ugriza i brzo se siri. U velikih primjeraka zubi mogu biti i 1cm dugi, pa otrov moze biti unesen u misic sto ubrzava razvoj simptoma trovanja. Posto se poskoci lako odrzavaju i razmnozavaju u zatocenistvu, oni se cesto koriste kao izvor otrova za proizvodnju antiseruma.

Zmijski ugriz i njegovo lijecenje

Zmijski su otrovi slozene mjesavine bioloski aktivnih tvari cija je zadaca paralizovati ili usmrtiti plijen. Otrov se, medjutim, moze koristiti i u samoobrani. Biohemijskom analizom zmijskih otrova utvrdjeno je da oni sadrze mnogobrojne enzime. Do danas je utvrdjeno najmanje 26 enzima od kojih su najvazniji proteoliticki enzimi, hidrolaze argininskih estera, enzimi slicni trombinu, kolagenaze, hijaluronidaze, fosfolipaze, fosfoesteraze, acetilholin esteraze, ribonukleaze, deoksiribokukleaze, NAD nukleotidaze, laktat dehidrogenaze, L - aminooksidaze i adenozin trifosfataze. U otrovima se mogu naci i bioloski aktivne tvari niske molekulske mase. One nemaju enzimske aktivnost, ali je njihovo djelovanje u otrovu vrlo vazno. Cesto su one odgovorne za toksicno djelovanje otrova. Tako, na primjer, cisti krotoksin izoliran iz otrova cegrtusa, ima 15 puta jace toksicno djelovanje nego sirovi otrov. On je izgradjen od 18 aminokiselina, a denaturise hemoglobin, izaziva hemolizu, aktivira fibrinogen, oslobadja bradikinin, te izaziva poremecaje u disanju i smrt. U otrovima se mogu naci i tvari koje izazivaju grusanje krvi, ali i one koje sprijecavaju grusanje.
Posto su otrovi uglavnom proteinskog sastava, oni u ugrizenih mogu izazvati reakcije brze preosjetljivosti (tzv. anafilakticki sok). Medjutim, ove su reakcije na zmijske otrove vrlo rijetke i javljaju se u vrlo malog broja ugrizenih osoba.

Simptomi i posljedice djelovanja otrova

Pojava znakova trovanja zmijskim otrovom, te razvoj kasnijh posljedica zavisi od velikog broja faktora: starosti i masi zrtve, mjestu i dubini ugriza, broju ugriza, duzini trajanja ugriza (kolicini ubrizganog otrova), razni straha zmije, vrsti i velicini zmije, stanju otrovnog sustava zmije (otrovnih zlijezda i zuba), osjetljivosti osobe na otrov, patogenim mikroorganizmima prisutnim u ustima zmije u trenutku ugriza, te o brzini prve pomoci i kvaliteti kasnije medicinske obrade u zdravstvenoj ustanovi.
Ugriz ljutice cesto se moze prepoznati po tragovima otrovnih zuba na mjestu ugriza. U vecini slucajeva, u roku od deset minuta nakon ugriza, javlja se otok koji se brzo siri od mjesta ugriza i moze u roku od jednog sata, ako se ne zapocne lijecenje, brzo zahvatiti citav ugrizeni dio tijela (na primjer, ruku ili nogu). U mnogim slucajevima, uz otok javljaju se jos i lokalna krvarenja u povrsinskim dijelovima. Zbog otoka, koza je vrlo napeta, sjajna i osjetljiva na dodir.Limfni cvorovi u ugrizenom dijelu tijela ubrzo se povecaju i postaju bolni na dodir. U roku od tri sata nakon ugriza, na ugrizenom dijelu tijela, na povrsini koze ponekad se javljaju mjehuri ispunjeni seroznom tekucinom koja je, u nekim slucajevima, pomjesana sa krvlju. Ovakav razvoj simptoma cesto prati jaka bol koja se sa ugrizenog dijela siri u ostale dijelove tijela. Od ostalih simptoma cesto se javljaju slabost, povracanje, obilno znojenje, grcevi u crijevima, a ponekad i gubitak svijesti. Neki se bolesnici zale i na utrnuce zahvacenog dijela tijela odnosno na pojavu utrnuca ustiju ili usnica. Neke ljutice imaju u svojem otrovu i tvari koje sprijecavaju grusanje krvi i izazivaju krvarenje iz sluznica. Simptomi djelovanja ovih tvari su opsezna unutrasnja i vanjska krvarenja. Osobito su znacajna krvarenja iz sluznice ustiju.

Prva pomoc kod ugriza zmije

Na ovim prostorima najvise ugriza ima u proljece i ljeto kada su zmije najaktivnije. Gotovo svi ugrizi poticu od ridjovke ili poskoka. Treba napomenuti da lose izvedena prva pomoc moze samo pogorsati stanje ugrizene osobe. Ako je doslo do ugriza treba uciniti slijedece:
Pricekati nekoliko minuta. Ako nakon 5 - 10 minuta ne dolazi do oticanja ugrizenog mjesta, onda nije doslo do trovanja. Moguce je da zmija nije otrovnica ili da zmija otrovnica nije ubrizgala otrov u ranu.
Ohrabriti ugrizenog. Vrlo ozbiljna trovanja su rijetka, a smrtni su slucajevi gotovo nepoznati ako se lijecenje vrsi u roku od 6 do 10 sati nakon ugriza. Zapravo, smrtni slucajevi izazvani zmijskim ugrizom toliko su rijetki da u krajevima gdje je poskok cesta zivotinja vise ljudi pogine od elementarnih nepogoda (potresa, poplava) nego od ugriza.
Imobilizirati ugrizeni dio tijela. Nogu ili ruku treba omotati citavom duzinom (ne precvrsto) do dolaska u bolnicu
Ne loviti zmiju! Rezultat lova su najcesce dodatni ugrizi.
Sto je prije moguce, odvesti ugrizenog u bolnicu. Tokom transporta ugrizeni dio tijela sto je moguce manje micati. Pomicanjem se otrov brze siri. Ako dodje do povracanja, okrenuti ugrizenog u bocni polozaj.

LJUBA V

http://www.lovecalculator.com/

Ljubav može opisivati snažan osjećaj privrženosti, pruža najintenzivniji osjećaj bliskosti. U govoru obično označava međuljudsku ljubav, no ona može označavati ljubav prema državi, cilju, sportu itd. Međuljudska ljubav je odnos između dvije osobe veći od same naklonosti jedne prema drugoj, te je usko vezana s međuljudskim odnosima (ljubav između članova obitelji, prijatelja…). Neuzvraćena ljubav se odnosi na one osjećaje ljubavi koji nisu recipročni. Isto tako postoje mnogi psihološki poremećaji kao što je erotomanija.

Klasična podjela ljubavi

philia - prijateljska ljubav, ljubav koja drugome želi dobro, ljubav kojom drugome želimo pomoći, temelj je svakog zajedništva
eros - ljubav koja je obilježena čežnjom za onim što se ljubi. To je ljubav usmjerena prema osjetilnome svijetu (vid, dodir, okus…). Eros je i ljubav prema samoj ideji ljepote- rođenje duše u ljepoti i dobroti.
agape - ideal ljubavi, uključuje milosrdnost, zauzimanje i brigu za bližnje. Krajnji smisao te ljubavi je potpuno se posvetiti dobru drugih po cijenu vlastitoga života. Ova vrsta ljubavi nadilazi prijateljsku i erotičnu ljubav.

Dijeli se na:
ljubav prema Bogu - amor Dei
ljubav prema bližnjemu - caritas
Božja ljubav prema ljudima - Deus est caritas
Ljubav je temeljni način uspostave istinski ljudske zajednice. Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego stav, orijentacija našega karaktera.

Ljubav među ljudima

Neki elementi koji su često prisutni u međuljudskoj ljubavi su:
naklonost – međusobno uvažavanje;
privrženost – zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba;
altruizam – međusobna nesebičnost;
uzvraćanje – obostrana ljubav;
vezanje – želja za očuvanjem ljubavi;
emocionalna intimnost – dijeljenje emocija i osjećaja;
prijateljstvo – prijateljski duh; obiteljska povezanost;
strast – seksualna želja;
psihička intimnost – dijeljenje intimnog osobnog prostora;
osobni interes – želja za nekom nagradom;
uslužnost – želja za međusobnim pomaganjem.
Susane i Clyde Hendrick razvili su skalu ljubavnih odnosa baziranu na John Alan Leeovoj teoriji zvanoj Stilovi ljubavi, u kojoj je međuljudski ljubavni odnos podijeljen u šest dijelova:
Eros – strasna, fizička ljubav bazirana na fizičkom izgledu;
Ludus – ljubav se shvaća kao igra te je zabavna;
Storge – nježna ljubav koja se sporo razvija bazirajući se na sličnosti;
Pragma – pragmatična ljubav;
Manija – visoko emocionalna, nestabilna ljubav, stereotip romantične ljubavi;
Agape – nesebična, altruistična, duhovna ljubav.
Istraživači Hendrick su otkrili da su muškarci više ludični i manični, dok su žene više storgične i pragmatične.

"Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje. Umire od bolesti i rana; umire zbog dosade, gubitka svježine i sjaja."

"Ljubav nije slijepa već je vizionarska: ona prozire u samo srce onoga kojeg voli i vidi pravo lice iza slabosti i nedostataka voljene osobe."

"Jadna je ona ljubav kojoj mašta prestaje biti prijateljica."

"Ljubav je nalik na vodu. Ako je nešto ne uzburka, ona truli kao bara."

"Ljubav je aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo."

"Ljubav je jedini zadovoljavajući odgovor na problem ljudske egzistencije."

"Ljubav je umijeće; dobro naučiti ovo umijeće najvažnija je stvar na svijetu."

"Ljubav nije primarno odnos prema određenoj osobi; to je stav, orijentacija bića prema svijetu kao cjelini, ne prema jednom objektu ljubavi."

ej.......

ej nakon dugo vremena sam odlučila napraviti blog...

imala sam prije 2 bloga al sam ih izbrizala...

ovaj blog ce imati ponekad cudne sadrzaje....

volim zmije,motore,aute,cajke,votku,konje...

znaci bitit ce sve o tome...ponekad volim i pisat o

ljubavnim problemima...ma biti ce tu svasta...

možda ce se mnogi pitat tko sam...e pa stvarno nije bitno tko sam...saznatceze na vrijeme...